Što je Cronbachov alfa, a što on nije
Najčešće navođena statistika u psihološkom testiranju i ona koja se najčešće pogrešno tumači. Alfa ti ne govori je li ljestvica jednodimenzionalna, a visoka vrijednost često je simptom, a ne vrlina.
Cronbachov alfa koeficijent je koeficijent unutarnje konzistencije: mjera u kojoj su čestice na ljestvici međusobno povezane. Objavljen 1951. godine, to je najčešće navođena psihometrijska statistika, a njegova je sveprisutnost nadmašila njegovu korisnost.
Alfa poprima vrijednosti od 0 do 1 i određuju ga dvije stvari: prosječna korelacija među česticama i broj čestica. Ta druga ovisnost izvor je većine nesporazuma.
Što visok alfa ne znači
Ne znači da ljestvica mjeri jednu stvar. To je najčešća pogreška. Alfa može biti visok i za ljestvicu s dva ili tri različita faktora, pod uvjetom da su čestice ukupno dovoljno povezane. Jednodimenzionalnost se mora utvrditi faktorskom analizom; alfa je ne može utvrditi i nikada nije bio tome namijenjen.
Ne znači da je ljestvica valjana. Alfa ne govori ništa o tome što čestice mjere. Dvadeset pitanja o veličini cipela imalo bi izvrsnu unutarnju konzistenciju i nultu valjanost kao mjera bilo čega psihološkog.
Ne znači da je ljestvica dobra. Budući da alfa raste s brojem čestica, duga ljestvica osrednjih čestica postići će viši rezultat od kratke ljestvice izvrsnih čestica. Ljestvica od četrdeset čestica s prosječnom korelacijom među česticama od 0,2 završava iznad 0,90.
Vrlo visok alfa često je upozorenje. Iznad otprilike 0,95 čestice su obično gotovo parafraze jedna druge. Time se konzistencija kupuje po cijenu pokrivenosti konstrukta: ljestvica vrlo precizno mjeri jednu usku facetu i propušta ostatak konstrukta. To se naziva paradoks atenuacije i zato veća konzistencija nije monotono bolja.
Što pretpostavlja
Alfa je donja granica pouzdanosti uz jednu specifičnu pretpostavku: tau-ekvivalentnost, što znači da svaka čestica jednako doprinosi temeljnoj crti. Stvarne ljestvice tu pretpostavku gotovo nikad ne zadovoljavaju. Čestice se razlikuju po tome koliko snažno zasićuju faktor, a kada se razlikuju, alfa podcjenjuje pouzdanost.
McDonaldov omega odbacuje pretpostavku o jednakom doprinosu i procjenjuje pouzdanost iz stvarnih faktorskih zasićenja. Metodolozi ga preporučuju umjesto alfe već dva desetljeća. Praksa izvještavanja tome se sporo prilagođava, uglavnom zato što je alfa jedan redak u svakom statističkom paketu, a omega nije.
Kako ga čitati u praksi
Grube konvencije: 0,70 i više prihvatljivo je za istraživanja koja uspoređuju skupine, 0,80 i više za primijenjenu uporabu, 0,90 i više kada rezultat utječe na odluku o pojedincu. Shvati ih kao orijentaciju, a ne kao granične vrijednosti: potrebna razina ovisi o važnosti odluke koju rezultat podupire.
Informativniji podaci obično se nalaze drugdje u istom radu. Prosječna korelacija među česticama (raspon od 0,15 do 0,50 je zdrav) govori ti je li visok alfa proizašao iz kvalitete ili iz količine čestica. Broj čestica govori ti isto iz drugog smjera. Test-retest pouzdanost govori ti nešto što alfa strukturno ne može: je li rezultat stabilan kod iste osobe tijekom vremena.
Ljestvica koja navodi samo alfu navela je pokazatelj pouzdanosti koji je najlakše dobiti i koji je najmanje zahtjevno zadovoljiti.
Provjeri na testu
Čitati o mjerenju jedno je. Vidjeti vlastiti rezultat prikazan s izvorom, normativnim uzorkom i ograničenjima nešto je drugo. Besplatno, bez registracije.
Nastavi čitati
- Što je psihometrija?Disciplina koja utvrđuje je li neko psihološko mjerenje uopće dobro. Ujedno i razlog zašto se dva testa sa sličnim pitanjima mogu golemo razlikovati u tome koliko njihovi rezultati vrijede.
- Što je pouzdanost u psihološkom testiranju?Pouzdanost je dosljednost mjerenja, a ne točnost. Test može biti vrlo pouzdan, a ipak mjeriti pogrešnu stvar. Zato je to prvo pitanje koje se postavlja, a nikad posljednje.
- Što je valjanost u psihološkom testiranju?Valjanost nije svojstvo koje test posjeduje. To je argument o tome je li određena interpretacija određenog rezultata, za određenu svrhu, opravdana; i taj argument treba iznova izgraditi za svaku novu primjenu.
- Što je konstruktna valjanost?Najteže pitanje u mjerenju: postoji li ono što mjeriš onako kako si ga definirao i dopire li tvoj instrument upravo do toga, a ne do nečega susjednog.
- Konvergentna i diskriminativna valjanostDva zrcalna zahtjeva: mjera se mora slagati s onim s čim bi se trebala slagati i mora ostati različita od onoga što tvrdi da nije. Većina slabih instrumenata ne zadovoljava drugi.
- Standardna pogreška mjerenja: koliko bi tvoj rezultat mogao odstupatiSvaki rezultat nosi određenu pogrešku mjerenja, a kod većine psiholoških testova ona je veća nego što ljudi pretpostavljaju. To je broj koji ti govori kada je razlika stvarna, a kada je samo šum.
- Norme i percentili: s čime se uspoređuje tvoj rezultatSirovi rezultat sam po sebi nije moguće interpretirati. Smisao dobiva tek u usporedbi s referentnom skupinom, a to koja je skupina korištena jedna je od najvažnijih i najmanje isticanih činjenica o bilo kojem testu.
- Kako se psihometrijski test zapravo izrađujeOd definicije konstrukta do objavljenih normi, taj slijed traje godinama i odbacuje većinu onoga što u njega uđe. Kad poznaješ korake, odmah ti je jasno koje je brzi internetski kviz preskočio.
- Što znači kada se za test kaže da je validiran?Ta riječ nije zaštićena i slobodno je koriste proizvodi koji nisu obavili nimalo tog posla. Evo što znači kad doista nešto znači, i četiri pitanja koja razlikuju ta dva slučaja.
- Zašto većina internetskih testova osobnosti nije pouzdanaNe zato što su nepošteni, nego zato što su koraci koji mjerenje čine pouzdanim nevidljivi, skupi i lako ih je preskočiti; a njihovo preskakanje ne mijenja ništa u tome kako rezultat izgleda.
- Što samoprocjena može, a što ne može mjeritiUpitnici traže da budeš promatrač samog sebe, što za neke stvari funkcionira bolje nego za druge. Kad znaš gdje je metoda snažna, a gdje zakazuje, drukčije čitaš svaki rezultat.
- Što znači kada test nešto predviđaKorelacija od 0,30 snažan je nalaz u istraživanjima osobnosti, ali slaba osnova za odluku o jednoj osobi. Obje su tvrdnje točne, a jaz između njih uzrok je većine zlouporaba rezultata testova.
- Probir nije dijagnozaUpitnik za probir osmišljen je tako da otkrije što više mogućih slučajeva, pri čemu je visoka stopa lažno pozitivnih nalaza cijena koja se prihvaća. Čitati rezultat probira kao dijagnozu znači izokrenuti ono za što je osmišljen.