Osobnost i temperament: koja je razlika?

Temperament i osobnost u svakodnevnom se govoru često koriste kao sinonimi, a razlika među njima stvarno postoji, iako je to razlika u stupnju, a ne jasna granica.

Uobičajena razlika

Temperament se odnosi na konstitucijski utemeljene individualne razlike u reaktivnosti i samoregulaciji, koje su uočljive vrlo rano u životu i relativno stabilne. Dojenčad se već od prvih tjedana razlikuje po tome koliko snažno reagira na novo, koliko ih je lako umiriti te koliko se približavaju ili povlače. Te razlike prethode bilo kakvoj smislenoj povijesti učenja, i upravo je to srž argumenta da su konstitucijske.

Osobnost se odnosi na šire i razrađenije obrasce mišljenja, osjećanja i ponašanja koji obilježavaju odraslu osobu. Uključuje temperament kao temelj, ali dodaje sve što je izgrađeno na njemu: vrijednosti, uvjerenja, karakteristične prilagodbe, identitet i strategije koje je osoba razvila za nošenje s vlastitom reaktivnošću.

Najčešće korištena metafora kaže da je temperament sirovina, a osobnost ono što iskustvo od nje napravi.

Odakle to dolazi

Suvremeni istraživački program počinje njujorškom longitudinalnom studijom (New York Longitudinal Study) autora Thomasa i Chess iz 1950-ih, koja je pratila dojenčad i utvrdila devet dimenzija temperamenta, kasnije grupiranih u lak, težak i sporo-zagrijavajući obrazac. Kaganov rad o bihevioralnoj inhibiciji iz 1980-ih pokazao je da dio dojenčadi koja u dobi od četiri mjeseca snažno reagira na novo ostaje inhibiraniji sve do adolescencije, uz mjerljive fiziološke razlike.

Rothbartičin model, danas najutjecajniji, svodi temperament na tri široka faktora: surgentnost ili ekstraverziju, negativnu afektivnost i voljnu kontrolu. Ranije je EAS model autora Bussa i Plomina predložio emocionalnost, aktivnost i društvenost.

Gdje se granica zamućuje

Jasna razlika nailazi na poteškoće na oba kraja.

Dimenzije crta kod odraslih uvelike nalikuju odraslim dimenzijama temperamenta. Rothbartičina surgentnost odgovara ekstraverziji, negativna afektivnost neuroticizmu, a voljna kontrola savjesnosti. To su tri dimenzije Velikih pet s drugačijom razvojnom oznakom. Ako su crte odraslih u velikoj mjeri razrađeni temperament, te kategorije ne opisuju različite stvari, nego iste stvari u različitoj dobi.

Ni procjene heritabilnosti ih ne razdvajaju. I temperament i crte osobnosti odraslih pokazuju heritabilnost u rasponu od 40 do 60 posto: temperament nije isključivo biološki, a osobnost nije isključivo naučena.

K tomu, temperament nije nepromjenjiv. Kaganova inhibirana dojenčad češće je postajala inhibiranim adolescentima, ali znatan dio nije. Rani temperament mijenja vjerojatnosti; ne određuje ishod.

Zašto tu razliku ipak vrijedi zadržati

Čak i zamućena, ona je korisna.

Objašnjava zašto je promjena moguća, ali spora. Ako je dio onoga protiv čega se boriš bio prisutan prije nego što si o tome imao/la išta reći, trud donosi postupan pomak, a ne preobrazbu. Očekivati preobrazbu dobar je način da pogrešno zaključiš kako se ništa ne mijenja.

Također razdvaja reaktivnost od regulacije, koje svakodnevni jezik miješa. Dvije osobe mogu imati jednak intenzitet emocionalne reakcije, a silno se razlikovati u tome što s njom čine. Ovo drugo puno je lakše uvježbati od prvoga, a intervencije usmjerene na regulaciju, a ne na reaktivnost, imaju bolje dokaze.

U smislu mjerenja

Instrumenti za odrasle mjere osobnost, a ne temperament. Temperament se procjenjuje instrumentima za dojenčad i djecu, često putem roditeljskog izvještaja ili opažanja, i to se ne prenosi na odrasle.

Ono što upitnik za odrasle zahvaća trenutačno je stanje sustava s konstitucijskim temeljima i desetljećima povijesti nataloženima na njima. Zato je rezultat na crti najbolje čitati kao opis toga gdje se sada nalaziš: informativan, umjereno stabilan i bez tvrdnje o tome što je bilo neizbježno.